Preskoči na glavni sadržaj

Pavao Pavličić, Umjetni orao (preporuka i ogled knjige)

Upravo sam napisala ogled knjige na goodreads stranici (poveznica), pa zašto ga ne podijeliti i ovdje? Još sam pod dojmom ovoga djela. Jednostavno rečeno, ovaj mi je roman sjeo kao budali šamar. Pročitala sam ga jučer, zapravo bolje bi bilo reći danas, jer sam ga dovršila čitati negdje oko tri ujutro. Ne sjećam se kada mi je neki roman toliko odgovarao, u smislu da se uskladio s mojim poprilično tmurnim raspoloženjem. To je naravno samo podudarnost i poprilično sam sigurna da bi mi se ovaj roman svidio i da sam ga pročitala pod drukčijim okolnostima. Pavličić mi općenito govoreći sasvim odgovara, pa bi mi i ovaj njegov roman sigurno dobro sjeo. No, u tom slučaju mi možda ne bi sjeo tako dobro kao budali šamar.

Jedna stvar me uhvatila nespremnu, a to je kako je roman u nekim dijelovima iznenađujuće poetičan. Moram priznati da to nisam primijetila u sličnim djelima ovoga pisca. Naučila sam se već na njegov stil, na tu neku jednostavnost izražaja, pogotovo kada se radi o onim djelima koja se mogu svrstati u kriminalistička. Ovaj se roman po tome razlikuje. Doista je prisutna ljepota jezika, iako se pojavljuje iznenada, kada se najmanje nadaš, a opet divno se ukopi u taj dio u kojem se nađe. Smatram da je i bolje tako, nekako su se ti neočekivani priljevi liričnosti savršeno uklopili u iznimno uvjerljivu i fantastično ispričanu priču. 

Opisi su vrhunski, a smještaj romana u određeno mjesto i vremenski period (koji nije nipošto slučajan već je bitan i za kontekst priče i za razvoj likova) su fantastično izvedeni. Naime od samoga početka može se posve osjetiti uronjenost u okolinu, u milje, u likove. Svi su oni posve živi i apsolutno uvjerljivi u svojim slabostima i sumnjama. Junak ovoga djela zapravo i nije neki junak, a opet daleko je od antijunaka. Teško se s njime ne saživjeti, barem je meni tako bilo. Ima nešto veoma iskreno u njemu, kao i u samom načinu pisanja i oslikavanja likova.

Naš protagonist je zapravo po mnogočemu običan muškarac koji se našao u onome ozbiljnome i opasnome dijelu muškoga života kada se osjeća da se našao odsječen od svoje mladosti, od one nevinosti želje, obećanja mogućnosti i sjaja budućnosti, a opet još nije dogurao ni to krize srednjih godina, ni do onih uzaludnih pitanja i nemira. Sada je tu, još mlad, ali bez utjehe mladosti, dovoljno inteligentan da vidi kroz svoje vlastite izlike i izlike drugih. On je zapravo duboko bijesan, frustriran i uhvaćen u zamku, a takvi su i njegovi prijatelji. To je zapravo razlog zašto se njihova muška klapa raspala, pa se i ne trude ponovo je sastaviti ili obnoviti prijateljstvo. Oni su jedno drugome kao zrcala, jedni u drugima vide svoj neuspjeh, vide pad mladenačkih težnji, a opet unatoč toj sličnosti i činjenici da su drugovi po nesreći, oni su već postali jedni drugima stranica. Jedan događaj će sve to promijeniti.

Ovo je muški roman. Ženski likovi tu ne igraju bitnu najvažniju ulogu, iako se može vidjeti da i žene sudjeluju u pokretanju radnje. Nisu one loše napisane, jednostavno su u sjeni, a ponekad samo i objekti. Mogu zamisliti pisca kako se gotovo grize zbog toga, nekako slično kao i njegov protagonist zbog stvari koje čini, no ponekad su neke stvari neizbježne jer ipak, duboko u srži, ovo je roman o muškarcima. Ovo je ogoljena muška psihologija. Njihove frustracije, njihove boli i njihovi porazi, ali i njihova odlučnost, hrabrost, njihova želja da izbore bolje sutra, za sebe i za druge. U ovom romanu jednostavno nema prostora za razvoj ženskih likova, za njihov pogled na stvari.

Ovo je roman o muškarcima, o njihovom prijateljstvu i neprijateljstvu, njihov pokušaj da stvore bolji svijet, njihovo istraživanje vlastite savjeti i psihe. Ovo je roman o Hrvatskoj u vremenu kada nije službeno ni postojala. Da, komunizam je tu negdje na rubu, ali se osjeća. Nije to režim sličan onome u 1984 George Orwella, nije to distopijski svijet, ni film katastrofe, no u ovome romanu se ne bježi od toga da svijet u kojem žive likovi nije pravedan u još jednom društvenom segmentu. Po tome me Umjetni Orao posjetio na Povijest Pornografije Gorana Tribusona. Ovaj roman ulazi u neka dublja životna pitanja, ne radi se tu o prikazu komunizmu, to je zapravo sporedno pitanje koje ima svoj utjecaj na samu priču i likove, no ne i na samu poruku romanu jer mislim da se ni ne pretpostavlja da danas živimo u nekom puno svijetu koji bi trebao biti pravedniji. 

O čemu se zapravo ovdje radi? Kako definirati Umjetnoga orla? Mogla bi reći, to je roman o životu i kompleksnosti pitanja žrtve. Tko je doista žrtva i zar nismo svi ponekad žrtve? Je li uopće moguće pronaći pravednost u ovome svijetu? To je roman o nemogućnosti postizanja onoga što želimo, roman o tragediji ljudskoga postojanja. Mislim da ne pretjerujem kada u njemu čitam egzistencijalna pitanja i mislim da ga ne bi bilo neumjesno nazvati i psihološkim romanom. Usput, to je i kriminalistički roman. U tehničkom smislu očito je. Započinje smrću Orla, kako zovu jednoga iz kruga prijatelja. Nije jasno radi li se o ubojstvu, samoubojstvu ili nesreći. Cijeli tijek romana naš protagonist to pokušava otkriti, a u tome nije sam. Da, u tehničkom smislu ovo je krimić. Sjajno napisani krimić, odlično razrađene radnje i likova. No, Umjetni orao nije samo krimić. Umjetni orao je književnost. Inače mi ne bi sjeo kao budali šamar.

Popularni postovi s ovog bloga

The Lagoon, a short story by Joseph Conrad (book review and recommendation)

Published in 1987, this story is one of the shortest works by Joseph Conrad. Like many of Conrad's other works, The Lagoon is a framed narrative. Before I continue this review, and explain what the book is about, there is something I need to comment on. Most publishers and sites I've come across describe Lagoon as a story about a white man called Tuan, but I personally can't agree with that description. 
This short story doesopen up with a white man, but the story is really, for most part, about the man's Malaysian friend Arsat. Perhaps the most accurate thing to say is that the story is about both of them.  Another thing worth noting is that we never do learn the name of the white man. Tuan is just a word that means 'sir' in the native language of the inhabitans. When other characters address the narrator as Tuan, they are calling him 'mister' or 'sir'.




The opening lines of The Lagoon are quite descriptive, not only setting the tone but introduc…

All the King's Men,a novel by Robert Penn Warren ( Book Review and Recommendation)

THE DARING INTRODUCTION THAT REVEALS A BRILLIANT WRITING TALENT
All the King’s Men opens sharply, throwing the reader into the midst of things. Jack Burden, a young ex-reporter/ writer, a guy who walked out on his PhD, finds himself in the service of Willie, a raising political force. Willie, whose background doesn’t promise a successful politician, but who is ready to fight against the odds. Jack is there by Willie’s side, not because of the money, not because of the power, not because of anything like that. Why is Jack there? Jack isn’t sure himself. It is a complex question, one that keeps popping through the novel, one that gets answered many times and yet remains open to interpretations. Willie, who is commonly called the boss, says that it is because it is in Jack’s nature? Is it so? But what kind of nature are we talking about?
THE NARRATOR OF THE STORY IS OFTEN THE FORCE BEHIND THE EVENTS
Jack Burden is, true to his surname, a burdened man. Burdened with both his and his future p…

Invisible cities by Italo Calvino (book review and recommendation)

Invisible Cities is a novel by Italian writer Italo Calvino. Originally published in  1972, this novel remains popular with modern readers. Before I get to the review, I have a confession to make. I'm actually using a few photographs from another book (written in Italian) because I have listened to an audio version of this book. I could find and repost a photograph of this book, but what would be the point? I prefer to use my own book photography, because it feels more authentic.





I listened to an audio version of this book twice (which technically puts it into a 'reread' category), for two days in a row, while I was working on a new painting. The painting turned out pretty much perfect, should I thank Calvino for that? I'm not kidding, perhaps the beauty of his prose really helped (or somehow improved) my painting process. It is not such a far fetched idea as it might seem at first. The first time I listened to this book, I was mostly focused on the form that is to say…