Preskoči na glavni sadržaj

Ogled knjige: Ulica nevjernih žena, napisala Milana Vuković Runjić

O kakvom se romanu radi? Bi li ga se moglo nazvati romanom fantastike? Ili bi ga bilo bolje nazvati psihološkim romanom? Ili možda čak i romanom bajkom to jest bajkovitim romanom? Meni osobno ta žanrovska odrednica nije najvažnija, a proći će još vrijeme prije nego što se profesori književnosti o tome dogovore (jer književnost se iz nekoga nepoznata razloga ne izučava u trenutku nastajanja već samo protekom vremena, s čime se i sama autorica ove knjige šali u svojoj priči O živima sve najbolje). Jučer sam napisala svoj kraći ogled na goodreads stranici, a danas ću i ovdje napisati nešto o svom iskustvu čitanja ove knjige.


 Odmah ću reći, držim ovaj roman potpunim uspjehom. Za mene je on prije svega roman o ženama, a možda ponajprije roman o ženi, kao duši, kao pojedincu, kao biću koje je uvijek pomalo onkraj ovoga svijeta i izgubljeno u njemu, koliko god se suprotno činilo istinitim. Milena Vuković Runjić piše hrabro i beskompromisno, a opet pomalo sanjivo i delikatno i više nego jednom svojim me je pisanjem podsjetila na Milana Kunderu. Ovaj roman s elementima fantastike zalazi duboko u žensku psihu, otvara se zanimljivim tumačenjima tijekom samom čitanja, a njegova maštovitost svjedoči mu u korist, pa ga i potvrđuje kao autentično jedinstven i upečatljiv roman. Pročitala sam ga danas, takoreći u dahu, odmah nakon što sam završila s čitanjem zbrke Milaninih kratkih priča ( iz njene knjige O živima sve najbolje), tako da su se i te priče nekako utopile u čitanje samoga romana. Jedina pauza u čitanju koju sam pravila je bila pri samom kraju romana i posve obojena iskustvima žena iz ove osebujne ulice, pa gotovo kao da sam povjerovala da se sama nalazim među tim ženama, samo što za razliku od Dunje nisam pravila pekmez nego punjene paprike. Štoviše i sada imam osjećaj da sam te žene o kojima sam čitala negdje upoznala, ako već i sama nisam bila među njima.

Ima snage u ovoj knjizi, a njezina kompleksnost ostvaruje se na više polja i sasvim skladno pleše na ritam postmoderne. Kao što sam naslov kaže, ovaj roman smješten je u Ulicu nevjernih žena. Sam pripovjedač (zapravo pripovjedačica) je jedna od stanovnica ulice u kojoj žene imaju dvije slabosti, nevjeru i bajaderu. Naravno svaka priča ima dvije strane, pa tako i te nevjerne žene, koje su često i same bile iznevjerene, dobivaju priliku pokazati više lica i nisu definirane samom nevjerom. Pojave li se neki stereotipi u karakterizaciji, oni nisu tu bez razloga. Doista, stereotipi nekad imaju ili su imali i neke potvrde jer tako su i nastali. U ovom romanu nema žrtava u klasičnom smislu riječi, prije bi se moglo reći da smo mi svi na neki način svoje žrtve jer svi plaćamo za svoje pogrješke, na jedan ili drugi način. Psihologijska studija likova je na trenutke sasvim ozbiljna, a upliv u fantastiku i bajkovitost ne prekida je posve, već je pušta ići nekim svojim tokom.

Je li žena koja priča ovu priču pouzdani pripovjedač? O tome bi se dalo raspravljati, ali svakako je prisutna snažna doza iskrenosti, ako ne i solidarnosti u njenim opisima. Ona sama žena je neobične senzibilnosti, prevoditeljica, koja je usto i spisateljica. Možda možete i naslutiti kako ta samosvjesnost spisateljice/prevoditeljice koja piše svoju i priče drugih žena (zar nije i razgovor neka vrsta prevođenja?) omogućava određenu dozu samoironije i zaigranosti u samoj naraciji, a na povezanost pisanja i prevođenja se također aludira. Ona je doista dobar izbor za pripovjedača, a daje ovom romanu koji često luta u prostoru i vremenu pa i dimenzijama (dimenzijama između ne samo svijeta mrtvih i živih, već i onoga čarobnih bića koji je svojevrstan svijet između) i utemeljenost, naime drži ga kao nekakvo sidro u svim tim vrzanjima između svijeta zbilje, mašte i fantastike, da ne kažemo ništa o razliki između urbanoga svijeta i predgrađa, između seoskoga i modernoga, između nebodera i vila.

Vrijeme u ovome romanu ponekad brzo protječe, a ponekad stoji, a sama naracija nije kronološka. Ova zaboravljena slijepa ulica skriva brojne tajne, što više otkrivamo u njoj, nekako se čini da tu ima još toga za otkriti. Grotesknost se izmjenjuje sa humoristikom, strašno sa svakodnevnim, no sve nekako ima smisla. U pripovjednom slijedu izmjenjuje se struja svijeta s skoro pa objektivnim pripovijedanjem, ima tu trenutaka nevjerojatno poetičnosti koji su u kontrastu s opisima vulgarnosti i kiča, koji zapravo imaju svoje mjesto u samoj priči, te joj daju modernost i životnost, pa čak ni pojava fantastike ne remeti ritam romana. Ima tu Junga, psihoanalize i intertekstualnosti, kao i autobiografskih detalja koje će pažljiv čitatelj zasigurno uhvatiti. Ovaj roman povezuje izvrsno mitologiju i čaroliju individualnosti, kao i rijetku povezanost između individua (ljudskih bića koja nisu zahvaćena histerijom uklapanja već njeguju i različitosti), koja se gubi u ovom današnjem vremenu. Nostalgičnost ovoga romana je često pomalo humoristična i samoironična, ali je unatoč tome ili možda baš zbog toga dirljiva. Ulica nevjernih žena propituje vrijeme u kojem živimo veoma suptilno i s dozom humora, hrabro plovi u sferu fantastike, te koketira s mistikom, a uza sve to nudi svoja tumačanja na ono poznato pitanje koje je mučilo Freuda. Što žene žele? Što one zapravo žele? Znaju li i same?

Popularni postovi s ovog bloga

All the King's Men,a novel by Robert Penn Warren ( Book Review and Recommendation)

THE DARING INTRODUCTION THAT REVEALS A BRILLIANT WRITING TALENT
All the King’s Men opens sharply, throwing the reader into the midst of things. Jack Burden, a young ex-reporter/ writer, a guy who walked out on his PhD, finds himself in the service of Willie, a raising political force. Willie, whose background doesn’t promise a successful politician, but who is ready to fight against the odds. Jack is there by Willie’s side, not because of the money, not because of the power, not because of anything like that. Why is Jack there? Jack isn’t sure himself. It is a complex question, one that keeps popping through the novel, one that gets answered many times and yet remains open to interpretations. Willie, who is commonly called the boss, says that it is because it is in Jack’s nature? Is it so? But what kind of nature are we talking about?
THE NARRATOR OF THE STORY IS OFTEN THE FORCE BEHIND THE EVENTS
Jack Burden is, true to his surname, a burdened man. Burdened with both his and his future p…

Invisible cities by Italo Calvino (book review and recommendation)

Invisible Cities is a novel by Italian writer Italo Calvino. Originally published in  1972, this novel remains popular with modern readers. Before I get to the review, I have a confession to make. I'm actually using a few photographs from another book (written in Italian) because I have listened to an audio version of this book. I could find and repost a photograph of this book, but what would be the point? I prefer to use my own book photography, because it feels more authentic.





I listened to an audio version of this book twice (which technically puts it into a 'reread' category), for two days in a row, while I was working on a new painting. The painting turned out pretty much perfect, should I thank Calvino for that? I'm not kidding, perhaps the beauty of his prose really helped (or somehow improved) my painting process. It is not such a far fetched idea as it might seem at first. The first time I listened to this book, I was mostly focused on the form that is to say…

The Lagoon, a short story by Joseph Conrad (book review and recommendation)

Published in 1987, this story is one of the shortest works by Joseph Conrad. Like many of Conrad's other works, The Lagoon is a framed narrative. Before I continue this review, and explain what the book is about, there is something I need to comment on. Most publishers and sites I've come across describe Lagoon as a story about a white man called Tuan, but I personally can't agree with that description. 
This short story doesopen up with a white man, but the story is really, for most part, about the man's Malaysian friend Arsat. Perhaps the most accurate thing to say is that the story is about both of them.  Another thing worth noting is that we never do learn the name of the white man. Tuan is just a word that means 'sir' in the native language of the inhabitans. When other characters address the narrator as Tuan, they are calling him 'mister' or 'sir'.




The opening lines of The Lagoon are quite descriptive, not only setting the tone but introduc…