Preskoči na glavni sadržaj

Ogled knjige: Ulica nevjernih žena, napisala Milana Vuković Runjić

O kakvom se romanu radi? Bi li ga se moglo nazvati romanom fantastike? Ili bi ga bilo bolje nazvati psihološkim romanom? Ili možda čak i romanom bajkom to jest bajkovitim romanom? Meni osobno ta žanrovska odrednica nije najvažnija, a proći će još vrijeme prije nego što se profesori književnosti o tome dogovore (jer književnost se iz nekoga nepoznata razloga ne izučava u trenutku nastajanja već samo protekom vremena, s čime se i sama autorica ove knjige šali u svojoj priči O živima sve najbolje). Jučer sam napisala svoj kraći ogled na goodreads stranici, a danas ću i ovdje napisati nešto o svom iskustvu čitanja ove knjige.


 Odmah ću reći, držim ovaj roman potpunim uspjehom. Za mene je on prije svega roman o ženama, a možda ponajprije roman o ženi, kao duši, kao pojedincu, kao biću koje je uvijek pomalo onkraj ovoga svijeta i izgubljeno u njemu, koliko god se suprotno činilo istinitim. Milena Vuković Runjić piše hrabro i beskompromisno, a opet pomalo sanjivo i delikatno i više nego jednom svojim me je pisanjem podsjetila na Milana Kunderu. Ovaj roman s elementima fantastike zalazi duboko u žensku psihu, otvara se zanimljivim tumačenjima tijekom samom čitanja, a njegova maštovitost svjedoči mu u korist, pa ga i potvrđuje kao autentično jedinstven i upečatljiv roman. Pročitala sam ga danas, takoreći u dahu, odmah nakon što sam završila s čitanjem zbrke Milaninih kratkih priča ( iz njene knjige O živima sve najbolje), tako da su se i te priče nekako utopile u čitanje samoga romana. Jedina pauza u čitanju koju sam pravila je bila pri samom kraju romana i posve obojena iskustvima žena iz ove osebujne ulice, pa gotovo kao da sam povjerovala da se sama nalazim među tim ženama, samo što za razliku od Dunje nisam pravila pekmez nego punjene paprike. Štoviše i sada imam osjećaj da sam te žene o kojima sam čitala negdje upoznala, ako već i sama nisam bila među njima.

Ima snage u ovoj knjizi, a njezina kompleksnost ostvaruje se na više polja i sasvim skladno pleše na ritam postmoderne. Kao što sam naslov kaže, ovaj roman smješten je u Ulicu nevjernih žena. Sam pripovjedač (zapravo pripovjedačica) je jedna od stanovnica ulice u kojoj žene imaju dvije slabosti, nevjeru i bajaderu. Naravno svaka priča ima dvije strane, pa tako i te nevjerne žene, koje su često i same bile iznevjerene, dobivaju priliku pokazati više lica i nisu definirane samom nevjerom. Pojave li se neki stereotipi u karakterizaciji, oni nisu tu bez razloga. Doista, stereotipi nekad imaju ili su imali i neke potvrde jer tako su i nastali. U ovom romanu nema žrtava u klasičnom smislu riječi, prije bi se moglo reći da smo mi svi na neki način svoje žrtve jer svi plaćamo za svoje pogrješke, na jedan ili drugi način. Psihologijska studija likova je na trenutke sasvim ozbiljna, a upliv u fantastiku i bajkovitost ne prekida je posve, već je pušta ići nekim svojim tokom.

Je li žena koja priča ovu priču pouzdani pripovjedač? O tome bi se dalo raspravljati, ali svakako je prisutna snažna doza iskrenosti, ako ne i solidarnosti u njenim opisima. Ona sama žena je neobične senzibilnosti, prevoditeljica, koja je usto i spisateljica. Možda možete i naslutiti kako ta samosvjesnost spisateljice/prevoditeljice koja piše svoju i priče drugih žena (zar nije i razgovor neka vrsta prevođenja?) omogućava određenu dozu samoironije i zaigranosti u samoj naraciji, a na povezanost pisanja i prevođenja se također aludira. Ona je doista dobar izbor za pripovjedača, a daje ovom romanu koji često luta u prostoru i vremenu pa i dimenzijama (dimenzijama između ne samo svijeta mrtvih i živih, već i onoga čarobnih bića koji je svojevrstan svijet između) i utemeljenost, naime drži ga kao nekakvo sidro u svim tim vrzanjima između svijeta zbilje, mašte i fantastike, da ne kažemo ništa o razliki između urbanoga svijeta i predgrađa, između seoskoga i modernoga, između nebodera i vila.

Vrijeme u ovome romanu ponekad brzo protječe, a ponekad stoji, a sama naracija nije kronološka. Ova zaboravljena slijepa ulica skriva brojne tajne, što više otkrivamo u njoj, nekako se čini da tu ima još toga za otkriti. Grotesknost se izmjenjuje sa humoristikom, strašno sa svakodnevnim, no sve nekako ima smisla. U pripovjednom slijedu izmjenjuje se struja svijeta s skoro pa objektivnim pripovijedanjem, ima tu trenutaka nevjerojatno poetičnosti koji su u kontrastu s opisima vulgarnosti i kiča, koji zapravo imaju svoje mjesto u samoj priči, te joj daju modernost i životnost, pa čak ni pojava fantastike ne remeti ritam romana. Ima tu Junga, psihoanalize i intertekstualnosti, kao i autobiografskih detalja koje će pažljiv čitatelj zasigurno uhvatiti. Ovaj roman povezuje izvrsno mitologiju i čaroliju individualnosti, kao i rijetku povezanost između individua (ljudskih bića koja nisu zahvaćena histerijom uklapanja već njeguju i različitosti), koja se gubi u ovom današnjem vremenu. Nostalgičnost ovoga romana je često pomalo humoristična i samoironična, ali je unatoč tome ili možda baš zbog toga dirljiva. Ulica nevjernih žena propituje vrijeme u kojem živimo veoma suptilno i s dozom humora, hrabro plovi u sferu fantastike, te koketira s mistikom, a uza sve to nudi svoja tumačanja na ono poznato pitanje koje je mučilo Freuda. Što žene žele? Što one zapravo žele? Znaju li i same?

Popularni postovi s ovog bloga

World's End by T.C. Boyle

World's End is beautifully written, crafted with much care and a great attention to detail. The writer is obviously talented. Nevertheless, it is not an easy book to read. This novel gave me nightmares. Literally. It handles some difficult topics, from addiction to violence, from racism to modern politics. It is not a light read, that's for sure. I don't regret reading it, though. I'm glad that I didn't gave up on it, even if I was tempted to do so. This novel is well worth the trouble.  One thing I'm sure of - T.C. Boyle is a writer I need to read more from. This was actually my first novel by this author, but it probably won't be my last. I'm really looking forward to reading more from him.




Here follows what I wrote about this novel on my Instagram account about a week ago (first impressions are always important!): 'I have finally read it! T.C. Boyle is without a doubt, an uniquely talented writer! World's End is an ambitious novel, with a very…

Lontano dal mio paese, Lorenza Cozzolino (recensione libro)

Ciao tutti! Oggi  sul blog vi parlo del un libro molto rilevante e importante per i nostri tempi. Lontano dal mio paese è stata una lettura molto piacevole.A me questo libro è piaciuto molto.Vi chiedo pardon per i errori grammaticali nella mia recesione (la mia prima recensione scritta in italiano!), sto ancora imparando l'italiano. 


Sul sito Amazon ho trovato questa descrizione di Lontano dal mio paese: La storia di Anna e’ la storia di tutti i giovani italiani, che in questi anni sbattono la testa per vedere realizzati i propri sogni e resi concreti quelli che sono i loro diritti. Poi, se come lei sei nato a Napoli, la situazione è ancora più complicata, perché non solo devi combattere con la società, ma anche con tutto il marcio che ci gira intorno. (link)
Lontano Dal Mio Paese è un romanzo amaro, ma bellissimo. Ho letto con piacere e con una sensazione che ascolto un racconto di una amica. Questo romanzo, con la sua struttura narrativa tradizionale (cronologica) è molto facile d…

Invisible cities by Italo Calvino (book review and recommendation)

Invisible Cities is a novel by Italian writer Italo Calvino. Originally published in  1972, this novel remains popular with modern readers. Before I get to the review, I have a confession to make. I'm actually using a few photographs from another book (written in Italian) because I have listened to an audio version of this book. I could find and repost a photograph of this book, but what would be the point? I prefer to use my own book photography, because it feels more authentic.





I listened to an audio version of this book twice (which technically puts it into a 'reread' category), for two days in a row, while I was working on a new painting. The painting turned out pretty much perfect, should I thank Calvino for that? I'm not kidding, perhaps the beauty of his prose really helped (or somehow improved) my painting process. It is not such a far fetched idea as it might seem at first. The first time I listened to this book, I was mostly focused on the form that is to say…