Preskoči na glavni sadržaj

Ogled i preporuka knjige : Pričaj mi o njoj, Renato Baretić


Roman o kojem danas pišem (napisala sam kreći ogled već na goodreads-u dvadeset dana) je zapravo prvi moj roman Renata Baretića. Kada sam ga vidjela na kiosku, odmah sam ga odlučila kupiti jer ako želimo da domaća knjiga živi, moramo je poduprijeti. Osim što vjerujem da trebamo kupovati domaće autore zbog tih nekih književnih i kulturnih razloga, ja ih kupujem i zato jer iskreno volim hrvatsku književnost. Zapravo često se čudim kako je moguće da ijedna zemlja ima toliko pisaca. Kada o tome razmišljam, sjetim se kako sam znala lutati knjižnicom, spremajući se za ispite iz hrvatske moderne književnosti, pitajući se kako ću ikada uspjeti pročitati toliko knjiga. Ono što me tada fasciniralo, a i sada me nastavlja fascinirati je ne samo broj već i kvaliteta objavljenih knjiga. U školama se podučava tek neznatan dio hrvatske moderne književnosti, a zapravo i nije lako uklopiti toliko broj pisaca u školski plan i program. No, vratimo se ovom romanu. Renato Baretić je javnosti najviše poznat kao pisac Osmoga povjerenika. Kako mi se svidio ovaj roman? Odgovor slijedi u ostatku teksta.






Ljubav zaista postoji i kada je biramo to je uvijek izbor hrabrosti. Ovaj roman s okusom gorčine, ironije, tuge i očaja devedesetih, daje nam zanimljiv i zapravo jako topao i emotivan uvid u jednu od najvećih misterija. Kao što staroslavenska poslovica kaže: " Ljubav to velika tajna je." U najtežim okolnostima pronalazi svoj put i za nju zapravo nema lošega vremena jer kada se prava ljubav dogodi, to je uvijek nešto vrijedno samo po sebi, nešto doista stvarno (stvarnije od svih onih gluposti u koje vjerujemo i kojima se klanjamo na svakodnevnoj bazi), nešto nevjerojatno vrijedno i posebno, nešto čarobno i jedinstveno. Prava povezanost uvijek nas plaši i uvijek je lako pronaći neke izlike i reći da nije pravo vrijeme, mada zapravo i nema pravoga i krivoga vremena za ljubav. U svakome vremenu izazov je biti čovjek, a ne duh, ne odraz samoga društva, u svakome vremenu izazov je donijeti pravu odluku, a ne slijediti mnoštvo. Pisati o ljubavi i smještanje radnje u ratno vrijeme nije neumjesno, zapravo je poprilično hrabro, a možda čak i potrebno. Kao takav ovaj roman je osvježenje na našoj književnoj sceni i meni je svakako drago da sam ga pročitala.






Napisati roman na tematiku ljubavi muškarca i žene u ratno vrijeme nije nešto što bi se svatko usudio, stvoritii priču o muškarcu čija je žena nestala, koji je otac traumatizirane djevojčice koja se zapravo nada da joj je majka cijelo vrijemo mrtva jer suprotno znači da je siluju i maltretiraju već godinama, oca i supruga koji se očajnički nada da mu je žena živa, a koji se ipak zaljubljuje. Smjestiti takvoga muškarca u naručje druge žene, koja je kao i njegova žena heroj novinarka, može se činiti kao relativiziranje povijesnoga trenutka, umanjivanja važnosti patnje ljudi u ratnom razdoblju u korist neke površne romantike, ali nije.



Ovo je zapravo iskrena knjiga koja progovara o našoj potrebi za ljubavi, ne bilo kakvoj ljubavi, već onom iskrenom dubokom prijateljstvu i povezanosti koja se ponekad ( i nikako onoliko često koliko se vjeruje) događa između muškarca i žene. Nije knjiga samo o tome, ona je, u drugom pogledu, zapravo i svojevrstan političko-društveni komentar i osvrt na devedesete godine, ispunjen gorčinom i lišen svakoga pozitivnoga osjećaja, nema tu ni trunka onoga poleta i osjećaja postignuća, ali samim time i neke dublje poruke. Zašto bi je trebalo biti, možete se pitati. Mislim da bi je trebalo biti jer ovaj roman ima ambiciju biti književnost i rekla bi da mu je ta ambicija ispunjena, ali ne zbog prikaza društva devedesetih već jer je divno uhvatio i opisao ljubav. No, što se tiče samih devedesetih i njihovoga prikaza, taj potpuno pesimistični pogled oduzeo mu je, moram reći, ponešto dubine.





Je li tu ima i relativizacije? Ne bi rekla i ne nikako optužila autora za relativizaciju ičega, prvenstveno jer mu je priča sasvim uspjela, jer je ovo književno djelo koje vrijedi pročitati, jer likovi koje je stvorio dišu svojim životom. No, osjećam tu previše pesimizma i nagovještaj neke poruke koja nije izražena, a kao da bi željela biti. Mislim da je želio poslati neku poruku, a ni sam nije bio siguran koju, no srećom likovi su preuzeli stvar u svoje ruke i spasili stvar. U kojem smislu? U smislu da nam je zaista stalo do njih kada čitamo roman, u smislu da su složeni i ljudski i da progovaraju glasom koji zvuči sasvim stvarno.




No, je li pisac uspio stvoriti atmosferu devedesetih? I jest i nije...Sigurno ne u onoj mjeri u kojoj je Hotel Zagorje to uspio. Nema tu prave intimnosti i ranjivosti na ijednoj razini osim one između dva lika koja se zaljubljuju, te djeteta jednoga od njih. Osjećam atmosferu u ovom romanu na trenutke više kao naš pogled na devedesete sada iz ove perspektive, nego onaj kada se sve događalo, pogled koji je previše umoran i ne želi doista gledati u ono što se dogodilo, koji želi zaboraviti i reći, ma sve je to mafija. Naravno, mafija uvijek igra svoju ulogu i uvijek smo mi male ribice koje love veliki igrači, ali nije to samo to. Mislim da svi mi znamo da nije samo to. Ovaj roman to nekako zapostavlja, ili slučajno ili namjerno, ali ipak ne bi rekla da je to nekakav pokušaj oslikavanja devedesetih kroz trivijalnu perspektivu. Ipak, ne mogu ni reći da ih nekako dosljedno prikazuje, to ne. Ovaj roman nema onu dubinu koju recimo ima Kiklop. Znam da usporedba možda i nije poštena, ali morala sam je napraviti jer ne znam kako drukčije definirati tu suptilnu granicu koja odvaja književnost od vrhunske književnost ( jer ovaj roman doista je književnost i u tom smislu zaslužuje pohvalu, ali nije vrhunska književnost, nije u tom samom vrhu).





Nekako mi je teško vjerovati da bi čovjek ( ovom konkretnom slučaju Tomo naš glavni lik) u ranim devedesetima osjećao toliko samoironije i gajio takve osjećaje prema svojoj državi koja skoro pa i ne postoji u tom trenutku, koju baš napadaju i pokušaju uništiti. Čak ni odvjetnik invalid koji je zapravo veteran koji se doista borio dok nije ranjen, zapravo pogotovo ne baš taj odvjetnik, baš takva osoba. Ne u tom trenutku, ne s toliko adrenalina u kolektivnoj svijesti, ne kada je život tvoga djeteta neizvjestan jer rat još traje i nema naznake da će prestati. Mogu vjerovati da bi se osjećao tako za pet, deset i dvadeset godina, da bi se osjećao izdanim. No, na samome početku romana? Baš u tom trenutku? Nekako mi se ne čini vjerojatnim. Kroz roman se to mijenja, pa Tomo npr. doživljava šok kada čuje da je vojna policija umiješana u nekakve prljave poslove, a na početku je bio kralj samoironije, i osoba koja je tek napustila bojište zbog ozbiljne ozlijede, pa odmah krenula braniti splitske Srbe od deložacije. Sve to u jeku raku, dok mu je žena negdje zarobljena, a možda i mučena.



 Krajnje neuvjerljiv početak romana moram reći. Ljudima se zgadila politika kasnije, razumljivo, ali nitko nije razmišljao o politici u tom trenutku, ranih devedesetih kada su svaki dan stizala izvješća o mrtvima i masakriranim i kada nitko iole normalan nije imao vremena misliti o krađi (osim onih koji su krali naravno). Pet godina kasnije, da. Sami početak romana i nije mi baš bio najzanimljiviji, no kako je roman svakom stranicom postajao sve bolji, bila sam i više neka spremna previdjeti mu te neke manje nedosljednosti i previde. Sada mi je drago da jesam jer se doista radi o sjajnom ostvarenju.



Dijalog je u ovome romanu često nositelj radnje i pripala mu je važna uloga. Pisan je često splitskim dijalektom (kojom pokušava, ali ne uspijeva uvijek odoljeti Tomo) i ponekad čak i zvuči autentično, što je velik uspjeh jer zapravo ne pada mi na pamet nitko u suvremenoj književnosti kome je to uspjelo osim autorici romana Tajkun (ali ona je rođena Splićanka pa ima tu prednost). Zbog dijaloga počeka sam zamišljati ovu knjigu kao nekakav scenarij i mislim da ima taj neki vizualni potencijal koji bi je mogao učiniti dobrim filmom, ali naviše mi se dopala ta ideja baš zbog dijaloga. Naime, dijalogu većinom i uspijeva i zvučati prirodno i donekle prenijeti osjećaj i atmosferu vremena. Kroz razgovor Tome i Anite dobivamo uvid u njihov odnos, a kroz razgovor Tome s ostalim članovima obitelji otkrivaju se sve nefunkcionalnosti i problemi u obitelji. Tomo se ne slaže baš najbolje s obitelji svoje zarobljenje žene Ivane. Njegov svekar je zatvorena i pomalo otrovna osoba, svekrva je pregažena životom, a njegov "šura" Vedran je umješan u mutne poslove ( čega je Tomo kao na trenutke svjestan, a na trenutke i ne, malo nedosljedno, ali nećemo cjepidlačiti). Zapravo u ovome romanu prava pozornost je usmjerena na kozmos tri osobe, Anite, Tome i njegove kćeri. Da, tu je i Tea, a ovaj dječji lik je jako dobro prikazan. U pripovjednu strukturu uključuju se i dnevnički zapisi ove učenice drugoga razreda koji su označeni kurzivom, ali su inače jako uočljivi jer ih odlikuje prepoznatljiv dječji stilom pisanja. Uvjerljiv prikaz ova tri lika je sigurno najbolja strana ovoga romana koji se produbljuje svakom stranicom.




Radnja je znala malo zapinjati, ali većinom teče dosta brzo, na polovici romana smo već posve zarobljeni i udubljeni i u radnju, i u likove. Naracija ide svojim tokom jednim ustaljenim ritmom. Pri samom kraju romana dolazi do jednoga odmaka, koji se događa pet godina kasnije. Taj dio romana mi je bio posve uvjerljiv. Kraj me nije nimalo razočarao. Kada sam otvorila tu stranicu na kojoj je pisalo pet godina kasnije, malo sam se prepala da neće uspjeti radnja uhvatiti korak, ali nije bilo razloga za strah. Kao što sam rekla, prikaz likova u ovome djelu je zapravo ono što mi se najviše dopalo. Na njemu, po mome mišljenju, zapravo počiva uspjeh ove knjige. Pisac je uspio u tome da nam se uvuku pod kožu, a to nije nešto što svakome uspijeva. Stvorio je toplu i dirljivu priču o ljubavi koja je uz to i sasvim uvjerljiva i lišena patetičnosti.


Popularni postovi s ovog bloga

Lontano dal mio paese, Lorenza Cozzolino (recensione libro)

Ciao tutti! Oggi  sul blog vi parlo del un libro molto rilevante e importante per i nostri tempi. Lontano dal mio paese è stata una lettura molto piacevole.A me questo libro è piaciuto molto.Vi chiedo pardon per i errori grammaticali nella mia recesione (la mia prima recensione scritta in italiano!), sto ancora imparando l'italiano. 


Sul sito Amazon ho trovato questa descrizione di Lontano dal mio paese: La storia di Anna e’ la storia di tutti i giovani italiani, che in questi anni sbattono la testa per vedere realizzati i propri sogni e resi concreti quelli che sono i loro diritti. Poi, se come lei sei nato a Napoli, la situazione è ancora più complicata, perché non solo devi combattere con la società, ma anche con tutto il marcio che ci gira intorno. (link)
Lontano Dal Mio Paese è un romanzo amaro, ma bellissimo. Ho letto con piacere e con una sensazione che ascolto un racconto di una amica. Questo romanzo, con la sua struttura narrativa tradizionale (cronologica) è molto facile d…

Invisible cities by Italo Calvino (book review and recommendation)

Invisible Cities is a novel by Italian writer Italo Calvino. Originally published in  1972, this novel remains popular with modern readers. Before I get to the review, I have a confession to make. I'm actually using a few photographs from another book (written in Italian) because I have listened to an audio version of this book. I could find and repost a photograph of this book, but what would be the point? I prefer to use my own book photography, because it feels more authentic.





I listened to an audio version of this book twice (which technically puts it into a 'reread' category), for two days in a row, while I was working on a new painting. The painting turned out pretty much perfect, should I thank Calvino for that? I'm not kidding, perhaps the beauty of his prose really helped (or somehow improved) my painting process. It is not such a far fetched idea as it might seem at first. The first time I listened to this book, I was mostly focused on the form that is to say…

Book review and recommendation: Eva Luna by Isabel Allende

Isabel Allende is an author that never fails to impress me. Her magical writing style always captures my attention, while her characters capture my heart. Still what I'm enamoured the most (when it comes to Allende's writing) are her poetical passages and meditations on life. Allende's an unique writing gift. 
Having previously read four of her novels ( The House of the Spirits , Of Love and Shadows , Daughter of Fortune and Zorro ) , I can't deny having certain expectations when it came to this author. Sometimes we dive into book blissfully unaware of where it might take us. Other times, we have expectations (not to say prejudice). Being already familiar with the writer is both a blessing and a course. Having been (already) accustomed to someone's writing style might make the reading easier. Similar like with friends, we're ready to pardon things to writers we love. On another hand, if our expectations are high, we might end up disappointed.

At this point, I t…