Preskoči na glavni sadržaj

Frida ili o boli, roman Slavenke Drakulić (ogled knjige i preporuka / book review and recommendation)



When I was a kid, I looked up to Frida Kahlo. I felt like we had a lot in common. She had to wear a brace, so did I ( I had and still have scoliosis). She loved to paint, so did I. She knew what it was like to live with chronic pain, so do I. When I grew up, I continued to look up to her. Frida was and still remains a great artist. Even if we had nothing in common, I would still admire Frida, for the sheer power of her art. So, when I learned of this novel by Croatian author Slavenka Drakulich, I knew I had to read it.

How did I feel about this novel? Well, truth be told, I had mixed feelings about it. I absolutely loved the description of living with chronic paint and the hard realities of hospital stays. The feeling of isolation one suffering from a chronic illness feels was captured perfectly. Slavenka showed a great writing talent in that sense. It is not an easy topic to write about, but she tackled it well. Moreover, Frida's childhood and growing up was described eloquently and even poetically. However, other parts of the novel (description of Frida's adult life and marriage to Diego) didn't impress me as much.  That part of the novel felt somewhat rushed and contradictory. Nevertheless, I would still recommend this novel.This brief  summary in English will have to do for now. What follows is my full and rather long review in Croatian. 


Frida framed #bookphoto #bookmagiclove

 Mislim da je naslov knjige odlično pogođen, ovo je doista knjiga o boli. Ono što mi se u knjizi izrazilo svidjelo je sam opisi kronične boli i njegove psihološko- fiziološke posljedice na osobu koja kroz to prolazi.  Da mogu ocijeniti samo taj dio knjige, dobila bi čistu peticu. Kronična bol kao dio pa skoro i stil života, njen utjecaj na ljudske odnose, na prijateljstva, na obitelj pa čak i na seksualnost- to je tema o kojoj se ne govori često i doista se divim autorici što je hrabro progovorila o tome. Činilo mi se da je te nevjerojatno intimne i detaljne opise boli mogla napisati samo žena koja je i sama prošla kroz sve to. Prije koji mjesec sam i sama izašla iz bolnice nakon komplicirane operacija, pa sam dodatno senzibilizirana na ovu temu. Sjećanja na produženi boravak u bolnici i osjećaj izolacije koji on nosi su još svježa. Nisam mogla izdržati znatiželju pa sam potražila informaciju je li sama autorica imala kakve zdravstvene probleme (nešto što mi se čini kao kopanje u privatnost, ali nisam mogla izdržati) i što sam pročitala potvrdilo je ono što sam pretpostavljala, naime spisateljica je bila na dijalizi i mislim se to i spominje kao nekakva inspiraciju za knjigu (ili me barem članak u novinama koji sam pročitao naveo da to mislim). U svakom slušaju, ova spisateljica definitivno zna što znači boravak u bolnici, te što je još važnije, nepogrješivo prenosi to iskustvo te sve izazove koje donosi. Da se knjiga koncentrirala samo na taj aspekt Fridina života, te doista uronila u tematiku, možda bi čak i bila (za mene osobno) uspjelija. 




Frida ili o boli, roman Slavenke Drakulić (ogled knjige i preporuka / book review and recommendation)




Moram dodati da na moju ocjenu nije utjecalo (3 od 5 na goodreadsu) to što ja osobno Fridu vidim drugačije od autorice, jer naravno da ona ima pravo stvoriti Fridu kakvu želi u svome djelu (mada se to meni ili bilo kome može više ili manje subjektivno sviđati) jer je ona ta koja stvara  samu priču i knjigu, pa time i o osobu o kojoj priča priču, to je umjetnička sloboda na koju neosporno ima pravo. No, ono što mi se nije svidjelo, je nešto što bi mogla nazvati objektivnim nedostatkom knjige, a to je da je sam portret Fride neujednačen. Fridu kao osobu zapravo i nisam u punom smislu riječi osjetila. Samo na nekoliko mjesta u knjizi progovara svojim glasom, a čak mi se tu najmanje učila autentičnom, najviše mi je bila bliska prikazana opisima iz trećega lica, a najviše kada je bila riječ o njenoj bolesti. Taj je dio knjige zaista izvaredan i svjedoči o istančanosti talenta spisateljice, ali  o tome više kasnije.




Frida ili o boli, roman Slavenke Drakulić (ogled knjige i preporuka / book review and recommendation)

Što se tiče tih kratkih pasusa u kojima Frida progovara u prvom licu, mora priznati da mi je bilo  jako zbunjujuće što te rečenice nisu nekako odvojene ili označene, jer nagli prijelaz iz trećega lica u prvo je bio previše drastičan i nekako umjetan. No, to nije bio glavni problem, više me je smetalo što sam imala osjećaj da Frida nije lik u samom smislu riječi, već nekakav simbol i prilika da se na trenutke istraže muško-ženski odnosi, što bi bilo u redu da roman kao takav ipak nema neku biografsku formu, a da ne kažem zaplet i raspet koji upućuju da je Frida doista trebala biti glavni lik djela. Ima tu puno priče o Fridi, puno detalja o njenom životu, detalja koji su nekad i veoma poetično uključeni u samo pisanje, ali opet to sve nije dovoljno da ona postane lik u djelu. Ako je doista trebala biti samo nekakav prostor, simbol, vrata kroz koji će se pričati o temama umjetnosti, bolesti, nevjera i braka, onda je roman ipak trebao malo drugačije izgledati- takvo je barem moje mišljenje. Roman ima zapravo poprilično tipično biografsku formu, počinje Fridim djetinjstvom, nastavlja se djevojaštvom, te konačno odraslom dobu i smrću, te mi se čini logičnim očekivati nekakvu psihološku razradu i razvoj lika (što je doista i postignuto u nekim dijelovima, ali nikako u cijelom romanu). 

Frida ili o boli, roman Slavenke Drakulić (ogled knjige i preporuka / book review and recommendation)

Već sam naglasila koji mi se aspekt knjige najviše sviđa i zašto, te kako smatram da je kvalitetno progovorila o samoj temi boli. Uz to bi bi i dodala i to da Drakulić možda najbolje oslikava Fridu kada govori o njenom djetinjstvu i bolestima. U tim dijelovima je često veoma elokventna, pa čak i poetična, a njeno pero je lako. No, kada se radi o Fridi odrasloj ženi, u onim dijelovima kada nije u bolnici ili teško bolesna, odjednom se stvara neka nepremostiva udaljenost i sam lik se pomalo gubi u grozničavom samoispitivanju koje sumnjivo nalikuju feminističkim filozofskim traktatima naše modernije generacije, a na taj način gubi se Fridina humanost te na trenutke postaje gotovo nekakva karikatura.  


Nisam očekivala da će se Frida prikazati u svojoj kompleksnosti, niti da će se doista prenijeti njena kultura i mentalni sklop meksičke žene, ali sam opet očekivala više, očekivala da oživi kao lik. Većinom  se kroz knjigu Fridu prikazuje kao tužnu ženu, podčinjenu svome mužu, tek pred kraj se govori o nekim promjenama raspoloženja, koje u samoj knjizi nisu prikazane, već ih samo spominje. Bilo bi ih zanimljivo i vidjeti, zar ne? Mislim vidjeti u smislu da nam se pokažu kroz riječi, u samom tekstu. Imala sam osjećaj kao da spisateljica ne zna koju nam Fridu pokazati ili kao da za nju nema vremena jer ima toliko toga zanimljivoga za kazati. Malo je dijaloga ili nečega što bi nam pružila uvod u Fridino ponašanje, najviše je samih opisa njenih razmišljanja i unutarnjih proživljavanja, a i ona su nekako svugdje pomalo, nigdje određeno i kao što sam rekla podsjećaju na novije feminističke članke.


Frida ili o boli, roman Slavenke Drakulić (ogled knjige i preporuka / book review and recommendation)

S jedne strane, Frida je umjetnica i doista se Drakulić posvećuje na nekoliko mjesta opisima njenih slika, te su ti opisi jako zanimljivi, no koliko se sjećam nema nijedan opis njenoga slikanja. Ispada kao da je za Fridu slikanje nekakav hobi. Istina je da Drakulić piše o Fridinim preispitivanjima, o njenom žaljenju što je prikazivala drugima da joj je slikanje hobi, kada je zapravo bilo puno više, no opet samo slikanje, čin slikanja, to se ne opisuje. Ne opisuje se što osjeća dok slika, kako pronalazi vrijeme za slikanje i tako dalje. Govori se o tome koji događaju su potakli koju sliku i to je doista dobro za razumijevanje, ali ja sam to već sve ionako znala pa mi to nije bilo toliko zanimljivo, zapravo vjerujem da je većini to poznato, to je više neka opća kultura nego nove informacije. Jedino vrijeme kada se pokazuje Frida kako slika je pri kraju kada ukratko opisuje kako nema snage za slikanje i miješanje boja, a to baš i nije neki opis. Nedostajali su mi ti opisi slikanja i to što  je tek nekoliko navoda u djelu o slikanju, spominje se da Frida ne može bez njega i to je nekako otprilike to. No, dobro to i nije možda neki veliku propust, možda se i ne može očekivati od nekoga tko nikad nije slikao da ide u takve detalje, a opet nekako sam očekivala da slikarstvo bude istinski dio djela i nekakvo mi je razočarenje što je po strani. 




#bookmagiclove #blogger #book #bookstagram


Kada ovu knjigu (možda nepravedno) usporedim sa sličnim djelom Irene Vrkljan „Marina ili u o biografiji“ u kojem spisateljica niže svoja sjećanja i isprepleće ih sa promišljanjima o poznatoj ruskoj pjesnikinji jednako tužne sudbine, moram priznati da mi se knjiga Irene Vrkljan puno više svidjela. Irena mi se čini puno manje pretencioznom, a čak i s ne tipičkim i nelinearnim načinom pripovijedanja i s puno manje riječi, uspijeva stvoriti Marinu Cvetaevu kao istinski lik. Možda je neprilično praviti takve usporedbe, ali one se bez obzira na prilično ili neprilično neizbježno pojavljuju u glavi. Čini mi se da Drakulić progovara kroz Fridu, da izražava vlastite misli i mišljena i stavlja ih u njena usta,  što zapravo samo po sebi ne bi trebalo biti problem, no problem je kada se ne slaže sa samim ritmom, koncepcijom i radnjom romana. Po mome mišljenju trebala je ili dopustiti Fridi da postane lik u pravom smislu riječi ili napisati roman koji bi bio više filozofski i manje linearan, ili možda čak i smisliti način da se to dvoje odjeli. Ovako mi je roman, moram priznati, poprilično zbunjujući za čitanje.





#slavenkadrakulich #fridailioboli #bookblogger

Osim opisa bolnice i umjetnosti, veliki dio romana zapravo zauzima razglabanje o i razrada odnosa između muža i žene, između Fride i Diega ( koji se u romanu naziva maestro). Sveukupno, ne bi rekla da je obavljen loš posao, ali opet nije ni posebno dobar. Subjektivno govoreći, nije mi se sviđalo pretvaranje Fride u žrtvu, prvo žrtvu muža, pa onda same sebe. Ta njena mržnja prema sebi jer je živjela na račun muža mi se čini malo pretjeranom. Stalna preokupacija oko zarađivanja mi se ne čini vjerodostojnom za to vrijeme, no dobro to nije glavna stvar. Iskreno, stalno istraživanje njihova odnosa i pokušaj da ga se objasni, sve mi je nakon nekoga vremena postalo naporno. Svidjelo mi je što Maestro nije prikazan kao nekakav tipični negativac nego kao čovjek koji je eto takav kakav je, ali opet bilo je trenutaka u knjizi kada je upravo to, nekakva karikatura, te mi se katkada on kao i Frida činio simbolom ili karikaturom.  Sada kada razmislim samo je jedna žena u cijeloj knjizi čiji mi se portret učinio posve uspjelim, a to je Natalia žena Trockoga. Možda zato što je Natalia etnički Slavenka, pa je samoj autorici bliža po kulturološkom ključu. Kada već govorimo o kulturi, nisam osjetila meksičku kulturu ni u tragovima. Tvrdnje da je Frida razvila svoj stil odijevanja samo da zadrži i zadobije pažnju svoga muža/mentora su mi također pretjerane. Tvrdnje da je njezino zanimanje za komunizam bilo isključivo motivirano željom da zadobije Maestra također. 




Frida ili o boli, roman Slavenke Drakulić (ogled knjige i preporuka / book review and recommendation)


Konačno, sami kraj mi je bio veliko razočarenje. Bio je dosta razbacan i težak za pratiti, te mi se činilo da se u njega pokušalo uključiti previše različitih elemenata. Umjesto nekakve kulminacije odnosa Maestra i Fride, opet se tone u nekakve polu-obračune i filozofske traktate. Maestro je malo nježan, malo nije- nije to samo po sebi sporno, već što sam kao i u slučaju Fride imala dojam da ga ne vidim kao stvarni lik, već više kao simbol. Isto mogu reći za ljubavni trokut Frida, njena setra i muž. Pri kraju romana Fridina sestra, ljubavnica njena muža odjednom dobiva važnost i iako mi je bio zanimljiv taj prevrat, nekako je prenagli nakon svega što je bilo rečeno o njoj. Opis Fridina suicida, ne samo sam čin već način na koji je napisan, mi je bio potpuno predvidljiv i još više neuvjerljiv. Da se razumijemo, ja podupirem eutanaziju i ne bih nikada osudila nijednu osobu koja boluje od bilo kakve kronične bolesti za takav čin. Istina je da svima koji pate od kroničnih bolesti to padne na pamet i to ozbiljnije promišljaju nego prosječan  čovjek, ali opet ono što mi je to sve činilo nelogičnim je unutar samoga djela, ne izvan. Nije mi se sviđalo kako je kraj napisan i gotovo. Ne ću ulaziti u to je li smatram da je Frida povijesna osoba mogla tako nešto učiniti (mislim da povijest ne isključuje tu mogućnost). U svakom slučaju, ovo je djelo fikcije i ostavljam mu tu umjetničku slobodu. No, ono što me osobno mučilo je da mi je ta cijela ta epizoda bila pomalo patetična i nimalo neuvjerljiva. Najgore mi je bilo kada je Drakulić izmislila neku djevojku koja je došla na vrata Fridi i zaprijetila joj da će se ubiti ako ova ne spava sa njom, te to učinila, a onda je kao Fridin muž to sve zataškao. To sve već postaje nekakva sapunice i nikako mi se ne uklapa u ovoj roman koji je ipak jedno ozbiljnije djelo i nikako neka trivijalna književnost. 



Frida ili o boli, roman Slavenke Drakulić (ogled knjige i preporuka / book review and recommendation)


 Moje mišljenje o ovoj knjizi je sasvim podijeljeno. S jedne strane oduševljena sam detaljnim poniranjem u odnose teškoga bolesnike i ljudi oko njega, a s druge strane ostatak romana me ostavio posve ravnodušnom, nikada nisam imala osjećaj da je Frida stvarno osoba (bez obzira na to što sam godinama njen obožavatelj i apsolutno sam njome fascinirana osjećala sam da mi je „njena životna priča“ odjednom dosadna). Nisam imala osjećaj da je Frida žena, sestra, prijateljica i Meksikanka, već više da je simbol kroz koji se progovara. Mislim da je zaslužila više. Mislim da je Frida zaslužila da joj se pristupi uzimajući u obzir njezino etničko i kulturološko nasljeđe, te najviše od svega nasljeđe njezine umjetnosti. Mene osobno puno manje zanima Fridin otvoreni brak, te filozofski razglabanja o odnosu muškarca i žene, od njenih slika i onoga iz čega su one potekle. Svakako da je bol često ključ kojim možemo pristupiti njenim slikama, ali ne možemo se zaustaviti na tome. Frida nije samo patnica i njen život nije samo njen bračni život. Da zaključim, ova knjiga mi se svidjela, ali me nije oduševila. U umjetničkom smislu, rekla bi da ima dijelova koji su jednostavno genijalni, ali ih nekako prekrivaju dijelovi koji su prosječni ili čak ispodprosječni. Pročitala sam je u sat, dva, ali iako mi se činila lakom za čitanje, ostao mi je neki osjećaj težina. Jesam li previše očekivala? Možda, no na nekoj osobnoj razini, ostala sam razočarana što u ovom romanu o Fridi nisam imala osjećaj da doista čitam o Fridi. 







(my other art based )  INSTAGRAM










Popularni postovi s ovog bloga

All the King's Men,a novel by Robert Penn Warren ( Book Review and Recommendation)

THE DARING INTRODUCTION THAT REVEALS A BRILLIANT WRITING TALENT
All the King’s Men opens sharply, throwing the reader into the midst of things. Jack Burden, a young ex-reporter/ writer, a guy who walked out on his PhD, finds himself in the service of Willie, a raising political force. Willie, whose background doesn’t promise a successful politician, but who is ready to fight against the odds. Jack is there by Willie’s side, not because of the money, not because of the power, not because of anything like that. Why is Jack there? Jack isn’t sure himself. It is a complex question, one that keeps popping through the novel, one that gets answered many times and yet remains open to interpretations. Willie, who is commonly called the boss, says that it is because it is in Jack’s nature? Is it so? But what kind of nature are we talking about?
THE NARRATOR OF THE STORY IS OFTEN THE FORCE BEHIND THE EVENTS
Jack Burden is, true to his surname, a burdened man. Burdened with both his and his future p…

Invisible cities by Italo Calvino (book review and recommendation)

Invisible Cities is a novel by Italian writer Italo Calvino. Originally published in  1972, this novel remains popular with modern readers. Before I get to the review, I have a confession to make. I'm actually using a few photographs from another book (written in Italian) because I have listened to an audio version of this book. I could find and repost a photograph of this book, but what would be the point? I prefer to use my own book photography, because it feels more authentic.





I listened to an audio version of this book twice (which technically puts it into a 'reread' category), for two days in a row, while I was working on a new painting. The painting turned out pretty much perfect, should I thank Calvino for that? I'm not kidding, perhaps the beauty of his prose really helped (or somehow improved) my painting process. It is not such a far fetched idea as it might seem at first. The first time I listened to this book, I was mostly focused on the form that is to say…

The Lagoon, a short story by Joseph Conrad (book review and recommendation)

Published in 1987, this story is one of the shortest works by Joseph Conrad. Like many of Conrad's other works, The Lagoon is a framed narrative. Before I continue this review, and explain what the book is about, there is something I need to comment on. Most publishers and sites I've come across describe Lagoon as a story about a white man called Tuan, but I personally can't agree with that description. 
This short story doesopen up with a white man, but the story is really, for most part, about the man's Malaysian friend Arsat. Perhaps the most accurate thing to say is that the story is about both of them.  Another thing worth noting is that we never do learn the name of the white man. Tuan is just a word that means 'sir' in the native language of the inhabitans. When other characters address the narrator as Tuan, they are calling him 'mister' or 'sir'.




The opening lines of The Lagoon are quite descriptive, not only setting the tone but introduc…