Preskoči na glavni sadržaj

Miro Gavran, ogled romana Judita (ogled i preporuka knjige @bookmagiclove)


Miro Gavran, po brojnim izvorima najprevođeniji hrvatski pisac, autor je koji sigurno spada među najbolje hrvatske suvremene pisce, ali ipak neki bi se začudili kada se odlučio za roman posvećen legendarnoj junakinji Juditi. Ovaj lik ne može se smatrati posve povijesnim, jer nije potvrđen, ali je svakako utkan u našu kulturu i ima svoju povijesnu pozadinu. Sama legenda o Juditi, ako i nije istinita, veoma je stara, pa u tome smislu dio povijesti i usmene književnosti. U hrvatskoj književnosti ovaj lik iz Biblije (sami Židovi priču o Juditi drže nepotvrđenom)  ima posebnu dimenziju i važnost. Ime koje nam svima pada na pamet je Marko Marulić, poznat i kao otac hrvatske književnosti. Ispričati njenu priču iznova, pretvoriti Juditu u glavni lik suvremenoga romana, nije nimalo lagano, ali Gavran je u tome i te kako uspio. 

Treba hrabrosti za uhvatiti se u koštac s ovim likom. Kakav je lik Gavranova Judita? Lik koji raste pred našim očima, te postaje izrazito složen i višeslojan na samom kraju romanu. Od samoga početka pak, ona nam se obraća svojim riječima, priča nama čitateljima svoju životnu priču, kako sama kaže jer ima potrebu podijeliti je sa nama, a ujedno kao što ćemo saznati podijeliti i svoju veliku bol i tragediju. Njena bol učinila mi se posve bezvremenskom, kao i njezina priča. 



#book #bookmagiclove #bookphotography

Gavran nam, kroz Juditine vlastite riječi, vješto opisuje njeno djetinjstvo i njeno djevojaštvo, slika nam sliku duboko moralne osobe koja na nekoj razini ne shvaća okrutnosti i surovost društva u kojem živi, to jest ona osjeća nepravdu, ali nema riječi, mašte ili shvaćanja da tumači okrutnost kao takvu i shvati o čemu se zapravo radi. Ona ne poznaje drugačije društvo, ona nije nikada svjedočila ikakvome svijetu osim onome u kojem je ona živjela. Stoga se ona i ne protivi kamenovanju kada ga vidi, dapače ona ga smatra nečim normalnim, čak i kada sama ne može podignuti kamen. Tu je ta tragedija njenoga položaja, tragedija koje smo svi mi nekad, slijepi za okrutnost društvenih normi, suodionici. Zapravo su teme koje ovaj roman obrađuje bezvremenske, a takav je lik i Judita.

Ona vjeruje u zakon i proroke, te ne vidi svijet onkraj zakona, barem ne svijet koji bi imao ikakvoga smisla. Za nju je kamenovanje dio njena svijeta i ona ga ne dovodi u pitanje, jednako kao što i druge zakone ne propituje, ne zato jer nije osjećajna ili inteligentna, već zato jer je kao i svi mi duboko određena svojim odgojem i podrijetlom, a upravo tu leži i njena tragedija. Svi smo mi više biološki i kulturno programirani nego što to volimo priznati, a i čak i duboko moralne osobe često ne vide koliko bešćutan i besmislen može biti društveni moral, jer moralnost je zapravo možda samo druga riječ za duboku osobnu odgovornost pa time društveni moral kao sintagma djeluje gotovo kao oksimoron.

Judita, roman Mire Gavrana (ogled i preporuka knjige @bookmagiclove)



Judita, roman Mire Gavrana (ogled i preporuka knjige @bookmagiclove)


Judita kao  djevojčica je mila, a opet nekako ozbiljna u svojim prosudbama. Prva bol koju upoznaje je kada umire ulični prodavač koji je bio ljubazan prema djeci. On prvi odlazi iz društva, zbog kuge je izdovojen i prije smrti, a zatim i umire. Tu se opet vidi okrutnost same zajednice i Juditina senzibilnost koja ju na neki način odvaja od drugih:
"Bila je to prva smrt koja me ispunila tugom, prvi odlazak koji prepoznah kao prazninu što se nastani u mome srcu."
"Nedostajao mi je Bileamov osmijeh, njegova nesebičnost u darivanju, njegov glas u kojem se gnijezdila radost što mu Jahve dade milost da živi i radi kao mali ulični trgovac."
"Nekoliko mjeseci potom, kad umrije majka moje majke, opet osjetim bol i prazninu i spoznah da se moram naviknuti na to da će mi Gospodin u životu oduzimati draga bića po samo njemu znanom redoslijedu."


Gavranova Judita je od djetinjstva na neki način izdvojena, zbog njezine ozbiljnosti svi je posebno poštuju, a ona odrasta u poslušnu djevojku koja slijedi stroga pravila moralnosti društva kojemu pripada. Zaljubljuje se u bratova prijatelja, ali kada on zakasni sa prošnjom za svega jedan dan, Judita bez pogovora prihvaća očevo objašnjenje kako ju je već obećao bogatom mladiću iz ugledne obitelji. U njoj se od početka osjeća nekakav potencijal, nešto što je uzdiže od drugih, ali ona nikako nije spremna sama određivati što je moralno, a što ne, u njoj se očitava snažna pripadnost zajednici, unatoč toj njenoj određenoj odvojenosti od društva i odrastanja u kojem joj je jedini iskreni prijatelj bio brat.


@bookmagiclove #book #bookblogger


#mirogavranjudita #writer #reader #čitam #fortheloveofreading



No, njeno djevojaštvo završava i Judita napušta voljenu obitelji te odlazi živjeti s mužem. Tu slijedi šok za djevojku jer brak nikako nije ono što je zamišljala. Prva bračna noć je zapravo silovanje, iako ona tu riječ ne poznaje u kontekstu svoga novoga položaja i nema načina da progovori o tom novom, a neželjenom aspektu svoga života. Njezino nenadano udovištvo i rana smrt muža dolaze joj kao olakšanje, a opet zbog toga osjeća grižnju savjesti i pokorama nastoji opravdati svoje prirodno osjećanje. Pokore i molitve joj doista i donose neko olakšanje. Tu se već počinje ocrtavati njen karakter i plesti njena legenda. Judita puno toga vidi, ali je bojažljiva, nevična donositi zaključke i posve nevoljna biti nositelj ikakve promjene. Ona je zapravo divno ljudska u svojoj nesavršenosti. Miro Gavran je još jednom stvorio ženski lik od krvi i mesa, lik koji se doima kao doista stvarna osoba, a opet ukopljena u povijesnu zajednicu iz koje potječe.

"Znala sam da se dogodilo nešto loše, nešto zbog čega me ne promatra na isti način kao pri našem posljednjem susretu. "

@bookmagiclove





Kao i mnogi, Judita živi dva života i ima dva lica. Jedno koje pokazuje u javnosti, a drugo koje čuva za sebe. Judita nije licemjer, ona jednostavno još nije pronašla način da podijeli i to drugo lice sa svijetom, a možda taj način i ne postoji, možda je dovoljno mudra da zna da se neke stvari i ne mogu podijeliti, da neke tajne duše uvijek ostaju tajne. Sam portret Judite učinio mi se veoma zanimljiv od samoga početka. Gavran stvara novu Juditu, a čini mi se da je njegova Juditi povijesno i kulturološki gledano poprilično uvjerljiva. Ne bi dalje  detaljno komentirala radnju i druge likove, ali reći ću da Judita za mene postaje lik u pravom smislu riječi tek kada upoznaje vojskovođu čiju glavu treba odrubiti. U tom susretu ona ostvaruje svoju pravu dubinu. Obrat koji je tu Gavran postigao nešto je izvanredno, ali ne želim ga pobliže opisivati jer bi to bilo potpuno otkrivanje samoga zapleta.

Reći ću tek da se u Juditi događa niz unutranjih bitki koje su posve uvjerljive. Glavnina radnje ove knjige zapravo je oku nevidljiva, to jest, najzanimljiviji dio knjige je unutarnja psihološka bitka same junakinje djela. Neprijateljski osvajač također postaje lik od krvi i mesa. Judita ga upoznaje kao čovjeka, te se tu gube granice neprijateljstva i prijateljstva. Tko su nam doista prijatelji, a tko neprijatelji? Judita u ovome djelu biva gotovo protjerana iz grada. Istina, sama odlučuje otići, ali kojega izbora ima? Muškarci grada (religiozne figure) su ti koji prebacuju teret na njena pleća, govoreći da će njezino oklijevanje značiti smrt sviju i da će biti kriva za smrt nevinih. Kojega izbora Judita ima nego pokušati spasiti živote svoje obitelji i bližnjih? No, ni tu njezinim mukama nije kraj. Zapravo tek tu počinje njen ispit, moglo bi se reći. Judita neprestalno raste kao lik pred našim očima, a pisac stalno održava tu napetost između pojedinca i društva. Moralna dilema koju Judita prolazi nadasve je stvarna.



Judita, roman Mire Gavrana (ogled i preporuka knjige @bookmagiclove)



Sam jezik je prilagođen svome originalnom uzorku. Gavran koristi imperfekt i aorist veoma često, uspješno prizivajući osjećaj biblijskoga (starozavjetnoga) pripovijedanja. Juditine misli, pa i način govora, sve u sebi ima nešto starozavjetno, priziva sliku jednoga semitskoga društva oštrih stavova i pravila. Pisanje je veoma ujednačeno, Judita je uvjerljiv pripovjedač u svakome trenutku. Ona sa lakoćom opisuje i radnju i svoje misle na način koji se čini posve prirodan. Razgovori u knjizi su također dobro napisani, jednostavni i prikladni u kontekstu same radnje. 


#cozy #bookish #bookstagram #bookblogger #knjigoljubac


Gavranova intepretacija same legende je nadasve originalna i zanimljiva. Uspio je udahnuti život svakom liku, od Juditine sluškinje do vojskovođe. U ovom knjizi govori se o vrlo ozbiljnim temama. Nema u njoj ničega površnoga, ona govori i o društvu i o pojedincu na izrazito složen način. Progovara o vječnom uzorku ratovanja i mira, poraza i predaje, otpora i sukoba. Kako se boriti protiv nadmoćnoga neprijatelja? Gdje trebaju prestati naša uvjerenja, a gdje početi savjest? Gdje završava religija, a  počinje duhovnost? Može li žena (ili bilo koji čovjek) stajati sam ili smo uvijek bio zajednice? Koliko smo određeni svojim rođenjem i koliko slobode zapravo imamo? Ova knjiga postavlja brojna bitna pitanja, u samoj svrži je bezvremenska, a opet uspješno nam prenosi osjećaj drugoga vremena. Konačno, ovaj roman govori i o vječnoj temi ljubavi i tako uvjerljivo da sam plakala dok sam ga čitala. Judita se otkriva kao zaokruženo djelo, sjajnoga zapleta i kraja, s nadasve istančanom psihološkom karakterizacijom glavnoga ženskoga lika. Knjiga za svaku pohvalu i preporuku.
















Popularni postovi s ovog bloga

Lontano dal mio paese, Lorenza Cozzolino (recensione libro)

Ciao tutti! Oggi  sul blog vi parlo del un libro molto rilevante e importante per i nostri tempi. Lontano dal mio paese è stata una lettura molto piacevole.A me questo libro è piaciuto molto.Vi chiedo pardon per i errori grammaticali nella mia recesione (la mia prima recensione scritta in italiano!), sto ancora imparando l'italiano. 


Sul sito Amazon ho trovato questa descrizione di Lontano dal mio paese: La storia di Anna e’ la storia di tutti i giovani italiani, che in questi anni sbattono la testa per vedere realizzati i propri sogni e resi concreti quelli che sono i loro diritti. Poi, se come lei sei nato a Napoli, la situazione è ancora più complicata, perché non solo devi combattere con la società, ma anche con tutto il marcio che ci gira intorno. (link)
Lontano Dal Mio Paese è un romanzo amaro, ma bellissimo. Ho letto con piacere e con una sensazione che ascolto un racconto di una amica. Questo romanzo, con la sua struttura narrativa tradizionale (cronologica) è molto facile d…

All the King's Men,a novel by Robert Penn Warren ( Book Review and Recommendation)

THE DARING INTRODUCTION THAT REVEALS A BRILLIANT WRITING TALENT
All the King’s Men opens sharply, throwing the reader into the midst of things. Jack Burden, a young ex-reporter/ writer, a guy who walked out on his PhD, finds himself in the service of Willie, a raising political force. Willie, whose background doesn’t promise a successful politician, but who is ready to fight against the odds. Jack is there by Willie’s side, not because of the money, not because of the power, not because of anything like that. Why is Jack there? Jack isn’t sure himself. It is a complex question, one that keeps popping through the novel, one that gets answered many times and yet remains open to interpretations. Willie, who is commonly called the boss, says that it is because it is in Jack’s nature? Is it so? But what kind of nature are we talking about?
THE NARRATOR OF THE STORY IS OFTEN THE FORCE BEHIND THE EVENTS
Jack Burden is, true to his surname, a burdened man. Burdened with both his and his future p…

Invisible cities by Italo Calvino (book review and recommendation)

Invisible Cities is a novel by Italian writer Italo Calvino. Originally published in  1972, this novel remains popular with modern readers. Before I get to the review, I have a confession to make. I'm actually using a few photographs from another book (written in Italian) because I have listened to an audio version of this book. I could find and repost a photograph of this book, but what would be the point? I prefer to use my own book photography, because it feels more authentic.





I listened to an audio version of this book twice (which technically puts it into a 'reread' category), for two days in a row, while I was working on a new painting. The painting turned out pretty much perfect, should I thank Calvino for that? I'm not kidding, perhaps the beauty of his prose really helped (or somehow improved) my painting process. It is not such a far fetched idea as it might seem at first. The first time I listened to this book, I was mostly focused on the form that is to say…